PRICA 1
ISPOVIJEST NOGOMETNOG CAROBNJAKA: Safet Sušic Pape
Blistavu karijeru zapoceo je u Krivaji iz Zavidovica. Brat Sead odveo ga je 1978. na
igraliste Krivaje, sto je bilo presudno u sportskom opredjeljenju Safeta Susica. U
prvom timu Krivaje igrao je kada je imao 16 godina! Godine 1972 odlazi na Kosevo u
juniorsku ekipu Sarajeva. U prvom timu Sarajeva debitovao je 3. avgusta 1973. godine
na Kosevu protiv Crvene zvezde u Ljetnoj ligi sampiona. U dresu Sarajeva odigrao je
350 utakmica i postigao 250 golova. Za reprezentaciju Jugoslavije prvi put nastupio
u Budimpesti 5. oktobra 1977. godine u susretu sa Madjarskom i postigao dva gola. U
prvih deset reprezentativnih susreta, tri puta postigao po tri gola!! Za "A"
reprezentaciju do kraja 1981. odigrao 20 utakmica. Godine 1979. proglasen je za najboljeg
fudbalera Jugoslavije. Godine 1979. proglasen je i za sportistu Bosne i Hercegovine.
U sezoni 1979/80. bio je najbolji strijelac u Prvoj ligi sa Kosticem iz Napretka. Godine
1981. dobio Sestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.
REZISER NEZABORAVNIH POBJEDA
Takav reprezentativni pocetak niko u jugoslovenskom fudbalu nije imao! Safet Susic
je na startu u dresu sa drzavnim grbom zasjenio sve majstore koji su se pojavili na
nasim terenima! Debitovao je na cuvenom Nepu u Budimpesti, 5. oktobra 1977. godine.
I tu, gdje su igrali nenadmasni madjarski majstori, Safet je postigao dva gola. Igrao
je prvi put, ali je bio ubjedljiv kao da reprezentativni dres nosi godinama. Tada je
doslo do simbolicne i spontane smjene u jugoslovenskoj reprezentaciji: Safet Susic
je na briljantan nacin u reprezentativnom dresu zamijenio fudbalsku legendu Dragana
Dzajica. Vec u sljedecem susretu nosio je Dzajin dres sa brojem 11 i postigao tri gola!
Bila je to ona cuvena utakmica u Bukurestu! Jugoslovenska reprezentacija je dosla u
glavni grad Rumunije sa zeljom da izbori pobjedu i priliku da u posljednjem susretu
sa Spanijom izvadi vizu za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Utakmica s Rumunima imala
je dramatican tok. Bio je to susret kakav se vidja jednom u deset godina. Rumuni su
vec u drugom minutu poveli sa 1:0 golom beka Vigua s polovine igralista?! ali to nije
bio kraj, vec samo pocetak velike drame u kojo je glavni junak bio Safet Susic. Tri
puta je savladao golmana Morarua. Prvi gol je postigao u 14. minutu poslije izvanredne
akcije u kojo su ucestvovali Surjak i Zungul. Tri minuta kasnije Susic je pogodio stativu,
lopta se odbila daleko u polje, na nju je natrcao Muzinic i postigao drugi gol za Jugoslaviju.
Drama je dobila novi zaplet kada su Rumuni do kraja poluvremena postigli jos dva gola.
Ni to nije bio kraj. Nastavak je donio novi preokret. Opet je na scenu stupi Susic,
koji je postigao jos dva gola. Susret se zavrsio pobjedom Jugoslavije 6:4! Junak utakmice
Safet Susic usao je u nasu fudbalsku historiju! Ostace zapisano da je u drugom svom
reprezentativnom nastupu postigao svoj prvi het-trik, da je pruzio igru koja ga je
uvrstila u najvece majstore sto ih je jugoslovenski fudbal imao. Poslije te pobjede
Safet se nasao na rukama svih nasih igraca i brojnih navijaca koji su tog popodneva
bili u Bukurestu. Safet je i poslije te briljantne igre ostao onaj tihi momak koga
izvan fudbalskih terena ni po cemu ne mozete prepoznati. U svom fudbalskom spomenaru
uvijek ce se rado vracati na ovaj susret. sjecace se da su u toj utakmici za Jugoslaviju
igrali: Borota, Boljat, Muzinic, Trifunovic, Stojkovic, Hatunic, Zungul (Vukotic),
Nikolic, (Zajec), Filipovic, Surjak i on - Safet SUSIC!
Druga prica o Susicu tece ovako: Dan je osvanuo vedar, nigdje oblacka da oko ugleda,
sve je nagovjestavalo veliki spektakl. Maksimirski stadion u predvecerje 13. juna 1979.
godine okupan snopovima reflektora blistao je kao srebrna ljepotica. Nasi reprezentativci
dosli su na stadion sat i po prije pocetka velikog okrsaja. Vrijeme je sporo prolazilo.
Susret je ipak poceo. Italijani su zaigrali sigurnije: poveli su sa 1:0! Dva puta se
zanjihala i stativa naseg gola. Dah nam je zastajkivao pred naletima Azura! ...Minut
je 28. Na scenu stupa velemajstor Safet Susic; sve oci uprte su u njega. I milioni
gledalaca pored malih ekrana prate svaki njihov pokret. Sta ce uciniti? Loptu je dobio
od Petrovica, Djentile i Konti jure ka njemu, Safet ostaje na nogama, iz teske pozicije
milimetarski pogadja lijevi ugao. To je izjednacenje. Radost je velika na Maksimiru...
Ponovo su se razvile nase zastave, opet se pjeva, svi su nekako drugi ljudi, radosti
nigdje kraja! To je samo pocetak velike igre jednog velikog asa... Igrao je 36. minut.
Na dvadesetak metara od gola Italijana srusen je Safet Susic. "Azuri" namjestaju
zivi zid, dug je ceremonijal oko poravnanja. oko lopte su Petrovic, Sliskovic i Susic,
nesto se dogovaraju. Ocekivali smo kombinaciju, ali sve je munjevito izvedeno: Sliskovic
je kratko dodao loptu Susicu, koji jos jednom potvrdjuje izvanredan talenat, snaznim
udarcem salje loptu pod precku. To je 2:1! Maksimir je ponovo na nogama, pjesma na
tribinama, svi se grle... Semafor je ponovo upisivao Safetovo ime u 66. minutu, kada
se Kontijeva mreza po treci put zatresla. Bila je to divna akcija sa lijeve strane:
Petrovic je izvanredno proigrao Susica, koji je neodbranjivim udarcem pogodio gol Italijana.
Cio stadion je skocio na noge, razvile su se ponovo nase zastave, zaorila se pjesma
"Sajo, majstore"! I tako je bilo do kraja susreta...
...Cetvrti gol za Jugoslaviju postigao je Zajec poslije najljepse akcije jugoslovenskog
tima. Duboka lopta ide prema drugoj stativi gola Italijana. Tamo je Susic u mrtvom
uglu. Ali velemajstor nalazi rijesenje, glavom spusta u sredinu loptu Zajecu, koji
u punom trku "cijepa" mrezu Italijana! To je vrhunac jedne lijepe predstave
u kojoj je glavni junak bio Safet Susic. Jugoslavija: Stojanovic, Jovanovic, Muzinic,
Zajec, Stojkovic, Krsticevic, Petrovic, Cukrov, Sliskovic, Janjanin i Susic! Septembarska
noc na Marakani bila je ista kao ona junska na Maksimiru. Bila je lijepa, raspjevana,
nezaboravna... Nasa reprezentacija poslije dugo vremena ponovo je podsjetila na stara
dobra vremena, na nase stadione se vratio optimizam i vedrina. Za velike stadione i
velike predstave potrebni su veliki majstori. Igra Safeta Susica te noci, 16. septembra
1979. godine bila je prava fudbalska simfonija. U naletima je srusio svjetske prvake
Argentince i tri puta pogodio njihovu mrezu...
... Marakana je u 23. minutu podjestila na one juznoamericke fudbalske terene, a Safet
na najvece juznoamericke majstore. Uzeo je loptu na centru, izveo je slalom od 50 metara,
savladao sve prepreke i onda potezom velikog majstora savladao golmana Viljara! Bio
je to prvi od tri bisera koje je te noci postigao nas Susic...
... Safet je opet olujan, ko da ga zaustavi? Minut je 54. Susic se na cudesan nacin
oslobadja cetvorice protivnickih igraca, predriblovao je cak i golmana, a onda svom
snagom raspalio po lopti koja je zatresla mrezu. Publika je ponovo na nogama, poraz
svejtskog prvaka je neizbjezan. Selektor Menoti Safetu daje jos jednog pratioca, ali
to je noc kad ga niko ne moze zaustaviti! Svi na tribinama osjecaju da on moze jos
vise, bodre ga i traze da krene u novi slalom...
... Veliki podvig Safet Susic je ponovio u 70. minutu, kada je postigao svoj treci
gol. U nezadrzivom slalomu obisao je sve prepreke, a onda lagano plasirao loptu u mrezu.
Bio je to njegov treci het-trik u samo deset reprezentativnih nastupa!
Nakon skoro deset godina od dana kada je posljednji put boravio u prostorijama FK Sarajeva,
Safet Sušic, najbolji nogometaš u historiji ove igre na prostorima bivše
Jugoslavije, pocetkom ove nedjelje ponovo je posjetio klub u kojem je izgradio svoju
karijeru. Ovoga puta kao jedan od clanova nove Skupštine, koju mahom cine njegovi
prijatelji i nekadašnji suigraci. U Sarajevu je Safet kratko, svega nekoliko dana
pred novogodišnje praznike, no za njegov se dolazak brzo culo. Obaveza i poziva
za druženje je mnogo, vremena malo cak i za obilazak porodice, no ipak je Pape
našao vremena da ekskluzivno za Slobodnu Bosnu u rano blagdansko jutro isprica
svoju zanimljivu i bogatu životnu pricu, storiju kojom snažno dominira nogomet,
a koja neodoljivo, sa svim svojim obratima, lijepim stranama i lošim trenucima,
ima obrise holivudskog božicnog filma sa ocekivanim happy endom.
STRAH OD SARAJEVA
Djetinjstvo i prvi dani sa loptom: Vjerovatno ce nekome zazvucati cudno, no ne razmišljam
o svojim pocecima, ipak je to bilo jako davno. Iskreno, mnogih se stvari iz tog vremena
više i ne sjecam. Sjecanja na djetinjstvo su daleka i maglovita, znam da ono nije
bilo ništa ljepše ili ružnije od ranih dana mnogih drugih ljudi. Igrati
lopte je bila normalna stvar, sva su se druga djeca igrala fudbala i nikome ništa
drugo i nije bilo interesantno. Možda sam ja tu loptu volio više nego ostali,
pa sam zbog toga i napravio karijeru i uspio u životu, no kao djecak nisam mnogo
sanjao o tome da cu igrati u velikom klubu. Jednostavno, bila je to igra koja je vremenom
prerasla u nešto mnogo ozbiljnije. Sa sedamnaest godina sam vec nastupao za prvi
tim Krivaje, godinu dana sam sa njima igrao u tadašnjoj Trecoj ligi. Cesto smo
igrali utakmice u Sarajevu, protiv Bosne, Iskre, Pofalickog... Na tim utakmicama, zaista
se ne mogu sjetiti konkretnog imena, primijetili su me ljudi iz Sarajeva koji su pratili
mlade igrace i tako je pocelo. Kada sam stigao u Sarajevo, shvatio sam da je moj život
krenuo ozbiljnijim tokom, tada sam tek poceo ozbiljno da razmišljam o fudbalu
i o tome da bi on, od igre koja mi je mnogo znacila, mogao postati i moj život.
Zašto je Safet Sušic napokon ušao u prostorije FK “Sarajeva•
U “SARAJEVO• SU ME VRATILE PAŠICEVE IDEJE
Povratak u FK Sarajevo: Istina je da me dugo nije bilo u klubu, dugo nisam cak ni ulazio
u prostorije. Znam da se mnogo nagadalo o razlozima za to, ali ja ne želim pricati
o tome, niti želim optuživati bilo koga. Nekako sam sa smrcu Svetozara Vujovica,
covjeka koji mi je u karijeri i u životu mnogo pomogao, prestao dolaziti u klub.
Puno se tu ljudi promijenilo tako da sam jednostavno izgubio nit. No, siguran sam da
su se stvari promijenile, Predrag Pašic je covjek kojeg izuzetno cijenim i uvijek
sam imao visoko mišljenje o njemu, još iz dana kada je kao momak igrao fudbal
zajedno sa mnom. Ništa necu slagati kada kažem kako je to izuzetno pametna,
ambiciozna i uporna osoba koja ima mnogo ideja i ubijeden sam da ce on napraviti dobar
posao u klubu. Svoja mi je razmišljanja prvi put prenio još dok smo razgovarali
u Parizu, evo sada sam se još jednom uvjerio kako zaista u glavi ima dobar plan
o buducnosti kluba i mi smo se okupili da mu pomognemo da to što je naumio provede
u djelo. Mada smo se tek sastali, imali smo eto i prvo zasjedanje, moram priznati kako
sam prezadovoljan onim što sam cuo, idejama i planovima koji su izneseni na prvom
zasjedanju nove Skupštine kluba. U ovom je trenutku zaista rano za bilo kakva
predvidanja, jer je pred nama zaista mnogo posla, no siguran sam da smo ovim potezom
napravili prvi korak ka stabilizaciji kluba i utvrdili put Sarajeva ka Evropi.
Bilo me je strah Sarajeva: Iako se moglo reci kako bi mi potpisivanje ugovora sa Sarajevom
bilo ostvarenje nekog djecackog sna, stvarno sam bio u dilemi da li da prihvatim njihovu
ponudu i preselim se iz Zavidovica. Bio sam veoma mlad, tada sam imao svega osamnaest
godina i malo sam se bojao dolaska, iako mi je bio cilj zaigrati u tako velikoj ekipi.
Nakon dosta razmišljanja odlucio sam prihvatiti ponudu, ali me je ta neka trema
i neizvjesnost oko toga šta me ceka pomalo i sputala da odmah u prvoj sezoni pokažem
ono najbolje od sebe. U prvoj sam sezoni odigrao svega desetak utakmica, no naredne
je godine sve krenulo kako treba i postao sam standardni prvotimac. Vec nakon te sezone
imao sam mnogo ozbiljnih ponuda da predem u druge klubove, najuporniji su bili celni
ljudi Zvezde i Partizana. Pogotovo oni iz Partizana, oni su stalno zvali i tražili
da dodem u Beograd. Medutim, nisam otišao iz Sarajeva iz jednostavnog razloga
– ako se negdje osjecam dobro, ne želim mijenjati sredinu i zato sam i ostao.
Sarajevo je tih godina, sredinom sedamdesetih i pocetkom osamdesetih, bio centar tadašnje
Jugoslavije u svemu, fudbalu, košarci, muzici, filmu… Bilo je lijepo, uzbudljivo
u to vrijeme živjeti u glavnom gradu naše zemlje…
“ZVEZDA• I “PARTIZAN• GODINAMA SU ME LOVILI
Stotine hiljada maraka iz Beograda: Eh, ti su ljudi iz Beograda bili nevjerovatno uporni.
Nije bilo dana da me neko od njih ne nazove da upita želim li i kada cu doci u
Beograd. Pritisak je bio ogroman, ne samo na mene nego i na mog brata, na moje roditelje,
cak i na moje prijatelje, na sve ljude za koje su znali da ih ja uvažavam i da
mi je stalo do njihovog mišljenja. Ipak, celnici Partizana su bili najuporniji,
oni nisu imali namjeru odustati. Cak sam u jednom trenutku sa njima i imao neki nacelan
dogovor da potpišem ugovor sa njihovim klubom. Pricalo se tada da je u igri mnogo
novaca, znam da se spominjalo stotinu hiljada maraka, što je u to vrijeme bila
nevjerovatna suma novca. Bilo je to u ljeto, nisu se igrale utakmice i dogovor sa Partizanom
skoro da je i bio postignut, kada mi je u Zavidovice stigla petoclana delegacija Zvezde.
Rekli su mi da biram šta želim za potpis ugovora, ali sam ih odbio kazavši
im da mogu samo ostati u Sarajevu ili eventualno preci u Partizan. Prošlo je nekoliko
dana i vratio sam se sa odmora u Sarajevo, a nisam znao da je u klubu sve bilo mobilisano
kako bih ostao u Sarajevu. Tada sam dugo razgovarao sa Svetozarom Vujovicem i nikada
necu zaboraviti taj dan kada me je on ubijedio da ostanem u Sarajevu. Necu zaboraviti
ni to da je moj ostanak u Sarajevu bio i svojevrstan društveni dogadaj, gotovo
politicka pobjeda ovog grada nad drugim centrima u SFRJ.
Dani u bolnici su bili najgori u životu: Nekako u to vrijeme obolio sam od upale
zglobova koja me je sa terena udaljila skoro godinu dana. Cetrdeset dana sam ležao
u bolnici, a devet mjeseci nisam šutnuo loptu i mislim da su mi to bili najteži
dani u životu, barem kada mi je karijera u pitanju. Nisam mogao trenirati, kamoli
igrati i zaista me je u jednom trenutku bilo strah da nikada više necu moci igrati
fudbal. Odmah nakon prvog pregleda znao sam da je veoma ozbiljno, doktori su mi rekli
da šest mjeseci ne smijem ni potrcati. Ipak, zahvaljujuci ponajviše tome
što sam bio sportista, što sam imao jak organizam, uspio sam da pobijedim
bolest i nakon više od sedam mjeseci, doktori Raljevic i Numic, cija imena necu
nikada zaboraviti, dozvolili su mi da pocnem sa laganim treninzima. E, tog dana, kada
su mi dozvolili da treniram, osjecao sam se kao da sam se ponovo rodio.
Ne žalim što nisam osvojio titulu sa Sarajevom: Možda su mi nekada navijaci
Sarajeva zamjerali, možda to cine još i danas, zbog cinjenice da moj klub,
dok sam igrao u njemu, nije uspio osvojiti titulu prvaka tadašnje Jugoslavije.
Ipak, nisam ja baš puno nesretan zbog toga, dok sam igrao u Sarajevu bilo je nekoliko
kvalitetnijih ekipa od nas koje su zbog toga imale mnogo više prava razmišljati
o tituli prvaka. Uostalom, kako tek mogu žaliti recimo navijaci Veleža: kakav
je to tek tim bio! Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk su uvijek bili jaci od nas i to
je tada, koliko god mi bili tužni, ipak bila realnost. Najviše što smo
tada mogli jeste to jedno drugo mjesto, no te je godine Zvezda zaista bila prejaka.
Ironija je možda u tome što je Sarajevo bilo prvak SFR Jugoslavije nakon
mog odlaska, no zaista ne žalim što meni to nikada nije uspjelo.
UMJESTO U ITALIJU OTIŠAO SAM U FRANCUSKU
Izmedu Italije i Francuske: Pri kraju karijere u Sarajevu, u isto vrijeme sam dobio
dvije ponude iz Italije, iz Torina i iz Intera. Prvi kontakti su bili sa ljudima iz
Intera i nacelno smo se dogovorili da potpišem za njih. Cak smo, na nekakvom komadu
papira, nešto i potpisali, što niukom slucaju nije mogao biti pravi ugovor.
Bio je to obican komad papira, ništa više. Poslije toga su se pojavili ljudi
iz Torina, koji su dali primamljiviju ponudu i sa njima sam potpisao pravi ugovor.
Cim sam potpisao, obavijestio sam ljude iz Intera da sam se dogovorio i da idem u Torino.
Medutim, oni se nisu htjeli pomiriti sa tim, sutradan su odmah otišli u talijanski
Nogometni Savez sa tim svojim papiricem tvrdeci da sam njihov igrac. Zbrka je kratko
trajala i s obzirom da su ljudi u NS Italije vidjeli dva identicna potpisa, odlucili
su me suspendovati na godinu dana. Poslije te zabrane, odlucio sam otici u Francusku,
misleci da cu se ipak jednog dana naci u Torinu. Medutim, meni je u Parizu sve krenulo
kako treba i više nisam imao nikakvog razloga da mijenjam klub. A ponuda je bilo,
najkonkretnija je bila iz Lazija godinu i po dana nakon odlaska u Francusku, oni su
baš bili zapeli da me dovedu u Rim. Ali meni se nije išlo iz Pariza, ko jednom
zaigra na Parku princeva, teško se od njega odvaja, tako da sam do kraja karijere
osta u PSG-u.
O bratu Seadu Sušicu
BIO SAM OZBILJNIJI, AMBICIOZNIJI
Brat Sead je bio veliki fudbalski talenat: (Smijeh) Ma, teško je meni pricati
o tome ko je bio veci igrac, Sead ili ja. Nisam ja ta osoba, nisam ja realan dovoljno
da bih to mogao procijeniti. Sead je zaista bio veliki fudbalski talenat, medutim istina
je da sam bio daleko ozbiljniji od njega. Neuporedivo ozbiljniji i puno ambiciozniji
i stoga sam imao bolju karijeru, mada se ni za Seju možda ne može reci da
mu je karijera bila loša. Sead je bio izuzetan talenat, uostalom nije cudno što
je sa osamnaest godina igrao u Zvezdi, ali koliko je volio fudbal, toliko je volio
i druge stvari van njega. Fudbalu se nije nikada posvetio upotpunosti, tako da nije
mogao imati bogatiju karijeru. To je glavni razlog što on nije nikada zaigrao
u velikom evropskom klubu, a zaista je imao sve preduslove za to.
Zadovoljan sam onim što sam napravio na terenu: Zaista rijetko razmišljam
o tome, osoba sam koja ne živi u prošlosti, ali kada pogledam iza sebe zadovoljan
sam onim što sam napravio u vremenu dok sam bio nogometaš. Vjerovatno bih,
da sam mogao ranije otici u inozemstvo, napravio mnogo više, vjerovatno bih promijenio
nekoliko klubova, siguran sam da ne bih igrao u jednom klubu osam ili devet godina.
Ne žalim zbog toga što sam igrao u Paris Saint Germaineu osam godina, ali
bih bio sretniji da sam se mogao okušati u Italiji i Španiji, možda
cak i u Engleskoj. No tada su okolnosti bile takve, nama je bilo zabranjeno ici vani
prije no što napunimo 28 godina, i nisam imao priliku da sebi ispunim tu želju
i igram u najvecim evropskim ekipama. No, godine koje sam kao igrac proveo u Parizu
su zaista bile nezaboravne, napravio sam mnogo toga sa PSG-om, tako da imam makar tu
satisfakciju u životu, jer sam u tom klubu izgradio reputaciju, ljudi su i preko
mene saznali dosta toga o Bosni i zaista bih lagao kada bih rekao da je to neka sasvim
obicna stvar i da se ne ponosim zbog toga.
Možda sam sa reprezentacijom mogao više: Uhh… slušaj... Fudbal
je ipak takva igra da nekada, kada si najspremniji i najmotiviraniji, pokažeš
najmanje. A nama se to, pogotovo meni, desilo na Svjetskom prvenstvu u Španiji.
Tada je Jugoslavija imala zaista dobru ekipu, otišli smo tako spremni i motivirani,
imali smo vrhunske igrace i bio sam ubijeden da možemo otici daleko. Medutim,
ispalo je najgore po nas, onako kako se cesto zna desiti na svjetskim prvenstvima,
desilo nam se isto ono što se ljetos desilo Francuzima. Ali eto, fudbal je takav,
nekada budeš najgori kada se od tebe ocekuje najviše.
TEŠKO MI SE VRATITI NA KLUPU
Zidane je najveci igrac današnjice: Mislim da se fudbal u posljednjih dvadesetak
godina nije u suštini mnogo promijenio, osim što mu je ritam danas mnogo
brži. Igraci iz moje generacije bez ikakvih bi problema i u današnjim uslovima
bili vrhunski. Sumnjam da oni danas više treniraju od nas, samo što se na
planu ishrane i razvoja mladih talenata otišlo daleko. A i medicina ima, cini
mi se, danas svoje prste duboko umiješane u sport. Puno se uzima sredstava za
stimulaciju i zbog toga su u stanju da igraju mnogo cešce. Ali talenat je ono
što se ne može niti nauciti niti izgraditi. Zinedine Zidane je najbolji dokaz
za to.
Ne nedostaje mi trenerska klupa: Mislim da sam pomalo kasno poceo trenersku karijeru,
ponajviše zbog toga što sam igrao do poznih fudbalskih godina. Igracku sam
karijeru završio sa 37 godina u francuskom Red Staru. Možda sam imao nekoliko
loših poteza kada je u pitanju izbor ekipa, pogotovo onda kada sam odbio ponudu
Lansa koja je došla u vrijeme dok sam trenirao Cannes. Isto tako, nakon tri godine
rada u Istanbulsporu, u kojem sam sa zadovoljstvom radio sa našim Vedinom Musicem,
izvanrednim igracem i veoma skromnim i tihim momkom, odbio sam poziv Fenerbahcea. A
vjerovatno sam to trebao prihvatiti. No, takav sam, ne mijenjam sredinu u kojoj mi
je dobro i možda sam zato i propuštao te velike prilike. Ipak, ja se u ovim
godinama ne mogu niti želim mijenjati i zato sam trenutno bez angažmana.
Da mi trenerski posao nedostaje, vjerovatno bih našao klub u kojem bih radio.
Vjeruj mi, skoro svaki dan dobijem nekakvu ponudu, ali ima vec evo nekoliko mjeseci,
skoro godinu dana, kako mi nije stigla niti jedna koja bi me zadovoljila i profesionalno
privukla. No, takav sam, radije sjedim kuci i cekam da dode ona prava koja ce me zaintrigirati.
Rekli su za “SB• o Safetu Sušicu...
NAJVECI KOJEG JE BIH IKAD IMALA
Miroslav Ciro Blaževic: Ciro je trenirao svjetske igrace, ali je Safet Sušic
neponovljiv, jedan i jedini. On je bio umjetnik!
Bogdan Tanjevic: Na osnovu mog fudbalskog znanja, mogu kazati da je Safet Sušic
Pape bio jedan od najtalentovanijih igraca na svijetu. Sjecam se, naprimjer, kada je
na nekoliko utakmica reprezentacije tadašnje Jugoslavije postigao po tri gola.
Njegov talenat se, zapravo, vidio sa kilometar. I njegov brat Sead bio je takoder izrazito
talentovan fudbaler, ali je Safet za razliku od njega imao vecu neophodnu samokontrolu.
Safet Sušic je, jednostavno receno, vanserijski, veliki fudbalski as.
Aleksandar Ristic: Mislim da se u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, nakon Asima Ferhatovica,
nije rodio tako talentiran nogometaš kakav je Safet. Izuzetan igrac, ali i ljudska
velicina, koji je svojom tehnikom i izrazito izraženom individualnošcu obogacivao
svaki tim u kojem je ikada nastupao. On je roden sa necim cudesnim u sebi, to je u
njemu bilo urodeno i to ga je i cinilo velikim.
Elvir Bolic: Za mene je to zaista najbolji nogometaš s naših prostora svih
vremena. Dok sam bio djecak, bio mi je fudbalski idol, a poslije sam imao srecu da
ga upoznam i licno i da vidim da je isto tako sjajna osoba, možda je bolji kao
covjek nego kao igrac. U svakom slucaju, za mene najbolji igrac svih vremena i izvanredna
osoba koja sve koji ga poznaju zaista cini sretnim i ponosnim.
Tekst prenesen iz SLOBODNE BOSNE 26.12.2002
--------------------------------------------------------------------------------
PRICA 2
ASIM FERHATOVIC HASE
Sjajnu fudbalsku karijeru poceo je u Sarajevu 1945. Clan fudbalskog kluba Sarajevo
postao je 1948. Prvu utakmicu u dresu Sarajeva odigrao je 1952. godine protiv Zagreba.
U prvom timu nastupao je do 1967. godine. Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica
i postigao 400 golova. Godinama je bio najbolji igrac Sarajeva i jedan od najboljih
fudbalera Jugoslavije. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva
Jugoslavije sa 19 golova. Fudbal je igrao iskljucivo iz ljubavi. Kratko vrijeme proveo
je u Turskoj, ali je za njega postojao samo jedan klub - Sarajevo! Za A reprezentaciju
Jugoslavije odigrao jednu utakmicu(?!). U analima fudbala zapisano je da je Asim Ferhatovic
8. oktobra 1961. u Beogradu igrao za najbolju jugoslovensku sekciju koja je pobijedila
Juznu Koreju sa 5:1! Kao fudbaler cesto je biran medju najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.
JEDAN JE HASE!
Ako podjete uz ulicu sa Bascarsije na Vratnik, docekace vas svako jutro fudbalski boem
i romanticar - Asim Ferhatovic. Tu na Kovacima i odrastao je ljubimac navijaca Sarajeva,
koga su voljeli i navijaci Zeljeznicara, Partizana, Crvene Zvezde, Veleza, Hajduka...
Radi "Haseta" su na Kosevo dolazili ljubitelji sporta i divili se carobnjaku
ove igre koji je u trenucima nadahnuca znao proci kroz cijelu protivnicku odbranu.
Na maloj poljani u blizini koje je kasnije sazidao kucu, poceo je prve fudbalske korake.
Tu je postao kralj driblinga, tu je davao svoje prve golove i zaputio se u fudbalski
svijet. Jos dok je kao djecak prolazio uskim ulicama, sretali su ga ljudi i pozdravljali
majstora o kome je vec pricao cijeli grad. Asim je od prvih fudbalskih dana ispoljavao
mirnocu, lijepe manire i skromnost. Bio je i ostao pravi dzentlmen u kopackama! Fudbalska
slava mu nije zaklonila vidike. Njegov stil zivota se nikad nije mjenjao. Uvijek je
zelio da ostane tih i van fudbalskih arena neprimjecen. U albumu jugoslovenskog fudbala
ostace zapisano da je Asim u 31 godini zivota (sezona 1963/64.) sa 19 golova, bio najbolji
jugoslovenski golgeter. To je podatak koji govori o izuzetnih Hasetovim igrackim vrijednostima.
I pri kraju svoje fudbalske karijere on je odusevljavao ljubitelje najljepse igre.
Izvanredne akcije i majstorije uljepsavao je divnim golovima. Postigao je 19 golova
u sezoni kada se u prvoj ligi takmicilo cetrnaest klubova. A Hase nije sutirao penale,
niti je tada Sarajevo imalo sampionski tim, pa je ovaj majstor bio prevashodno zaduzen
da priprema golove sa igracima. Ti detalji govore o fudbalskom umijecu mladica koji
je postao "biser". Pricati o Asimu Ferhatovicu znaci pricati o driblinzima
sto se pamte i o neobicnim golovima koji su stadione dizali na noge, a golmane dovodile
do ocajanja. Tih detanja bilo je mnogo u karijeri koja je trajala 20 godina. Tesko
je izdvojiti jednu od Hasetovih igara i reci da je najbolja. Odigrao je podosta utakmica
koje su ga uvrstile u red velikana fudbala. Zato cu kazivati o nekoliko lijepih i neobicnih
detalja iz njegove karijere. Jos od prvog nastupa u susretu sa Zagrebom na Kosevu,
osamnaestogisnji mladic postaje ljubimac navijaca. Postigao je svoj prvi gol za Sarajevo.
Taj pogodak je odlicio utakmicu. Half Joksimovic bio je zbunjen pred driblinzima djecaka
kojeg je prvi put vidio. I brojna publika je prvi put vidjela kasnijeg ljubimca. Bio
je to pocetak blistave karijere fudbalskog boema sa Koseva. Godine 1955. Sarajevo je
gostovalo u Beogradu, gdje je igralo utakmicu sa BSK-om. Beogradski tim je redao pobjede
pa se ocekivalo da ce i ekipa sa Koseva biti lahko savladana. U tom susretu glavni
junak bio je Asim Ferhatovic, koji je na terenu pravio cuda. On je driblao cijelu odbranu
protivnika, a onda i golmana i tako zabavljao publiku. I kada su svi na stadionu ocekivali
da ce sa loptom usetati u gol, on je nastavljao igru i nadigravanje prema centru i
tako iznova zapocinjao akciju zaboravljajuci gdje su vratnice. Citav stadion je stajao
na nogama i aplaudirao majstoru, romanticaru. Takve igre se rijetko vidjaju. Jos je
ljepsa bila slika kada su ga na kraju utakmice protivnicki navijaci u spaliru aplauzom
ispratili sa stadiona. Znao je na cudesan nacin da savlada velike golmane. Jednom je
na Kosevu u susretu sa Crvenom zvezdom u trku "nanizao" Tasica, Spajica i
Durkovica i kada je istrcali Beara ocekivao udarac u suprotni ugao, Asim je s lakocom
loptu plasirao u blizi. Ferhatovic je znao da pobjedi Partizana, Hajduka, Zaljeznicara...
U jednom susretu s Partizanom na Kosevu izvanrednim fintama iz igre je "izbacio"
Vasovica, Pajevica, Joncica i Jusufija. Kada je zavrsio akciju i Sarajevo postiglo
gol, on je neocekivano otisao u svlacionicu. Niko na stadionu tada nije znao sta se
dogodilo. Svi su mislili, naravno i sudija, da je od zamora pozlilo Hasetu i da se
nakon ukazane pomoci vratio u igru. A on se u svlacionici napio vode. Ima jos dosta
neobicnih prica o igri fudbalskog kaligrafa. On je 1963. godine otisao u Tursku i sklopio
ugovor s Fenerbaceom. Svakodnevno je s telefonom kontaktirao s klubom u Sarajevu. Jednog
dana mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vukovic rekao da su u nevolji uoci
susreta sa Zeljeznicarom, jer nemaju valjanu ekipu. Hase je na to odgovorio da odmah
krece u Sarajevo. Polozio je turskom klubu novcanu garanciju da ce se vratiti za desetak
dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za maticni klub i za
nekoliko dana stekao pravo igranja. Utakmica na Grbavici bila je burna. Zeljo je imao
odlicnu ekipu, ali Ferhatovic je bio neuhvatljiv. Sarajevo je dobilo taj susret sa
3:2 a poslije postignutog gola Hase je u odusevljenju i trku naletio na stativu koja
je pukla. I ponovni njegov dolazak u Tursku nakon te utakmice na Grbavici bio je privremen.
Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao vise novca turskom klubu nego sto je dobio,
samo da ga pusti u seher. ...Bez Sarajeva nije mogao! Volio je da igra na ulici ili
livadi. Prije i onih najvaznijih utakmica, Hase je sa rajom igrao na male golove. Nije
znao za specijalne pripreme, ni za karantine, ni psihologe! Jednostavno: volio je fudbal
i igrao ga od srca. Protivnicki igraci su ga cesto tukli po nogama. Povrijedjen je
igrao i davao golove. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva.
Na jednoj utakmici na Kosevu Hase je izvodio takve bravure driblujuci protivnicku odbranu
da je radio-reporter Mirko Kamenjasevic u trenutcima odusevljenja rekao: "Dragi
slusaoci, dok hasetu ne uzmu loptu, slusajte muziku iz naseg studija!" On je jednostavno
s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda moze da bude jedan naslov
u novinama kada se Asim Ferhatovic oprastao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele
stranice napisao novinar koji se godinama divio Ferhatovicu:
"JEDAN JE HASE!"
Asim Ferhatovic Hase, "srebreni igrac BiH", najveca legenda našeg fudbala
svih vremena. Na žalost svih ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu
fudbalom se bavio svega 16 godina. U sezoni 1963/64. postaje "zlatna kopacka"
lige bivše Jugoslavije. Godinu dana kasnije sa Sarajevom postaje vicešampion
Jugoslavije, a dvije godine poslije napušta fudbal. Hase se oprobao i u Turskoj.
Medutim, odigrao je samo devet utakmica i vratio se u Sarajevo, kako je tada tvrdio
iz razloga što mu je nedostajala "caršija". Za FK Sarajevo Hase
je odigrao 422 utakmice i za to vrijeme postigao 198 zgoditaka. Oproštajnu utakmicu
odigrao je na "Koševu" 1967. godine. Tada su igraci Sarajeva i Željeznicara
bili izmiješani u dvije ekipe iz razloga da publika ne bi podijelila. Hasa je
odigrao samo 15 minuta, a svoj dres predao je Vahidinu Musemicu. Asim Ferhatovic bio
je i ostace idol i uzor svim igracima i generacijama koje dolaze u "bordo"
klubu.
Prica o derbiju je, zapravo, nekada bila prica o Ferhatovicu, Susicu, Pasicu, Osimu,
Smajlovicu, Bazdarevicu... Rahmetli Asim Ferhatovic Hase je znao predriblati cijelu
"Zeljinu" odbranu, pa i slomiti stativu "Zeljinog" gola, a jedan
od najstarijih "pitara" Kemo Lakaca pricao je ovih dana kako je "slusao
tu utakmicu na radiju u Zeleniki, i kad je Hase slomio stativu, bacio je radio u more".
O Hasetovoj privrzenosti "bordo" boji najbolje govori cinjenica da je za
tim sa Koseva odigrao 600 utakmica i postigao 400 golova, da je cak sam finansirao
odlazak kluba na gostovanja(!) i da mu je bilo draze provuci loptu kroz noge Maticu,
Kulovicu ili cak Osimu (?) nego unovciti svoje znanje u svjetskim klubovima. A htjeli
su ga svi. Ni rivali sa Grbavice nisu drugacije osjecali za "plavu boju".
"Volim te zaljubljenike u Zelju i fudbal sa naseg stadiona koji su mi uvijek znacili
isto toliko, ako ne i vise od mog fudbalskog umijeca", govorio je prije 18 godina
mozda i najbolji igrac "Zelje" svih vremena, Ivica Osim. Drago Smajlovic,
jos jedna "Zeljina" legenda i direktor kluba znao je reci kako su mu od svih
golova najdrazi oni protiv komsija: kada se "Zeljo" svojevremeno vratio u
drustvo najboljih iz Druge lige, njegov tim je pobijedio u derbiju 2:1, a popularni
Miso je savladao golmana Bilica tek nakon sto je prethodno predriblao pet igraca "Sarajeva".
--------------------------------------------------------------------------------
PRICA 3
Mirsad Fazlagic
Capljina, 4. aprila 1943.
Sportsku karijeru zapoceo je 1957. godine u capljinskom Borcu. Godine 1959. presao
je u podmladak sarajevskog Zeljeznicara za koji je odigrao 16 utakmica. Sa Grbavice
1960. odlazi na Kosevo! U prvoj ekipi Sarajeva debitovao je u sezoni 1961/62! Za Sarajevo
je odigrao 450 utakmica. U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 30. marta
1963. u Briselu protiv selekcije Belgije. Pobjedila je Jugoslavija sa 1:0 golom Milana
Galica. Za najbolju reprezentaciju odigrao je 19 utakmica. Bio je kapiten Sarajeva
u sampionskoj ekipi. Bio je kapiten reprezentacije Jugoslavije koja je na Evropskom
prvenstvu u Rimu 1968. osvojila srebrnu medalju. Fudbalsku karijeru zavrsio je rano
(1972), zbog povrede noge. Posljednju utakmicu odigrao je protiv Sportlinga iz Lisabona,
na Kosevu - 2:2! Potice iz sportske porodice: braca Fahrudin i Adem igrali su fudbal,
a njegov brat Ahmet bio je reprezentativac u kajaku. Njegov otac Ibrahim jedan je od
osnivaca Uskoka (Borac) iz Capljine. Biran je medju najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.
SAGA O KAPITENU
Prica pocinje u malom mjestu kraj Neretve, gdje je Mirsad Fazlagic u danima bezbriznog
djetinjstva trcao za fudbalskom loptom mastajuci da nekada i sam postane igrac cije
ce fotografije izlaziti u novinama, a ime biti cesto spominjano. Ali tih dana 1957.
djecak iz Capljine nije mogao ni slutiti da ce jedanaest godina kasnije biti kapiten
najboljim fudbalerima Jugoslavije. Zato je prica o Mirsadu Fazlagicu u stvari prica
o kapitenu. To su lijepa sjecanja na fudbalske godine kada je sa trakom oko lijeve
ruke provodio prvo sampionsku ekipu Sarajeva, a godinu dana kasnije i reprezentaciju
Jugoslavije. Oba tima bila su po mnogo cemu izuzetna. Na Kosevu su tada igrali majstori
cija su imena usla u najsvjetlije stranice Sarajeva jer je to ekipa koja je gradu na
Miljacki donijela prvu sampionsku titulu. Imena: Muftica, Sirce, Fazlagica, Bajica,
Vujovica, Jasenkovica, Muzurovica, Prljace, Prodanovica, Siljkuta, Musemica, Antica
i Blazevica su dio jedne fudbalske price o kojoj i sada s ushicenjem govore navijaci
Sarajeva. Ta ekipa s Koseva izasla je na evropsku scenu predvodjena Mirsadom Fazlagicem.
U dva duela sa cuvenim Manchester United-om Sarajevo je pruzilo izvanredne igre i dobilo
aplauz sa prepunih tribina Koseva i Old Traforda. Kao kapiten Sarajeva, Fazlagic se
tada nije radovao trijumfu zbog cudesnog sudjenja Masea, koji je priznao Bestov gol
nakon sto je loptu u igru ubacio jedan foto-reporter u Manchesteru! Godinu dana kasnije
Fazlagic je igrao gotovo protiv istih fudbalera. Jugoslavija su u Firenci, 5. juna
1968. u polufinalu Prvenstva Evrope sastala sa svjetskim prvakom - selekcijom Engleske.
Reprezentaciju Jugoslavije predvodio je Mirsad Fazlagic! Naporedo sa njim koracao je
kapiten Engleske Bobi Mur! Sudija De Mendibil iz Spanije je stisnuo ruku dvojici kapitena
prije nego sto je poceo jedan veliki boj u kome je mnogo mladja ali i mnogo odvaznija
ekipa Jugoslavije izborila sjajnu pobjedu. Mirsad Fazlagic je tada stajao na celu kolone
velemajstora: Dragana Dzajica, Ivice Osima, Dragana Holcera, Vahidina Musemica, Ilije
Pantelica, Blagoja Paunovica, Ilije Petkovica, Miroslava Pavlovica, Dobrivoja Trivica
i Milana Damjanovica! Kako je Mirsad Fazlagic postao kapiten te slavne ekipe? - pitali
su se tada, a vjerovatno se pitaju i sada brojni ljubitelji fudbala. Dvanaest godina
kasnije Mirsad Fazlagic je odgovorio na to pitanje: Sve sam u fudbalu postigao upornoscu
i radom! Fudbalsku igru sam ozbiljno shvatio od prvih dana dok sam bio pionir u Capljini.
Tako sam se i ponasao do kraja svoje karijere. Selektor Rajko Mitic je znao da cijeni
te vrline. On je prvi "iznevjerio" tradiciju. Kapitensku traku je dao meni,
iako je u reprezentaciji bilo starijih igraca i po godinama i po stazu u drzavnom dresu!
Uvijek se rado sjecam saradnje sa selektorom Miticem. On mi je mnogo vjerovao. Zastupao
sam ga u svim situacijama gdje se on nije mogao pojaviti u dirigentskoj ulozi. Fudbaleri
su me cijenili. Sjecam se jednog detalja na pripremama u Koverdjanu uoci utakmice sa
Engleskom. Igraci su poslije 22 sata ostali da piju kafu, ali su nakon mog upozorenja
da su zakasnili na spavanje, otisli kod selektora Mitica i izvinuli mu se. Vladao je
zaista drugarski odnos u reprezentaciji; uvazavanje je bilo obostrano. Osjecao sam
veliku cast sto sam nosio kapitensku traku i sto sam predvodio svjetske asove. Biti
kapiten Dzajicu, Osimu, Holceru, Musemicu...najvece je fudbalsko priznanje. Kakva je
fudbalska licnost bio Mirsad Fazlagic kazuju mnogi detalji. On je prvih dana proljeca
1963. debitovao u nasoj najboljoj selekciji protiv Belgije da bi u jesen iste godine
odigrao jos jednu utakmicu protiv Madjarske u Beogradu, a onda iz neobjasnjivih razloga
46 puta sjedio na klupi za rezervne fudbalere! Pet godina je neopravdano bio rezerva!
Za to vrijeme se u reprezentaciji promjenilo 14 bekova; promjenili su se i brojni selektori,
ali je Mirsad Fazlagic ostao tih i uporan! I poslije toliko cekanja, kada i najcvrsci
sportisti izgube nadu, Fazlagic je vjerovao u sebe. Znao je da ce doci trenuci njegove
reprezentativne afirmacije. Sa klupe za rezervne igrace usao je u tim i postao kapiten
slavne reprezentacije kojoj se 1968. divila fudbalska Evropa. Da je Mirsad Fazlagic
(po kvalitetu je to zasluzio) umjesto na klupi bio u igri, po broju reprezentativnih
nastupa (65) zauzimao bi sami vrh sa Brankom Zabecom. A na klupu se, kakvog li apsurda,
preselio nakon one sjajne igre nase reprezentacije 6. oktobra 1963. i pobjede nad Madjarskom
od 2:0! jedan od najboljih u ekipi Jugoslavije bio je Mirsad Fazlagic!
--------------------------------------------------------------------------------
PRICA 4
Vahidin Musemic
Janja, 29. oktobra 1946.
Fudbalsku karijeru poceo u Sarajevu 1962, godine. Prvi trener bio mu je Dobrivoje Zivkov.
Vjezbao je pod strucnim okom trenera Franje Lovrica, Abdulaha Gegica, Miroslava Brozovica,
Srdoljuba Markusevica, selektora Rajka Mitica, Vujadina Boskova i Miljana Miljanica.
U podmlatku Sarajeva postigao je deset golova na jednoj utakmici. U dresu Sarajeva
debitovao 1963. godine. Prvu prvenstvenu utakmicu odigrao je protiv Partizana na Kosevu
1965. godine. Pobjedio je Partizan sa 3:1! Za Sarajevo je odigrao 300 utakmica i postigao
300 golova! U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 6. aprila 1968. u Marseju
protiv Francuske 1:1, bio je strijelac gola za Jugoslaviju. U dresu reprezentacije
odigrao je 18 utakmica. Dvije godine igrao je u ekipi Nice iz Francuske. Sa reprezentacijom
Jugoslavije osvojio je srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Rimu 1968. godine.
Zbog povrede je svoju fudbalsku karijeru rano zavrsio.
JEDNE NOCI U FIRENCI
Treptaj pogasenih reflektora jos nam uznemirava sjacanja! Firenca, 5. juna 1968. godine.
Na stadionu Komunale pred gotovo pedeset hiljada gledalaca vodila se divovska borba.
Posljednjih pet minuta i-sve je rijeseno! Jedna duga lopta prelijece pola igralista.
"Dzaja" i Mur su u buketu, Benks je na travi, a lopta zateze mrezu! To je
gol decenije! Jugoslavija je u finalu Evropskog prvenstva. Gordi Englezi ovaj put pognutih
glava odlaze u svlacionicu. Zar je to moguce? Na travi gdje se vodila velika fudbalska
bitka svi su u buketu radosti. Strijelac Dragan Dzajic se ne vidi od zive gomile radosnih
mladica. Prvi mu je cestitao Vahidin Musemic. On je dodao Dzajicu onu loptu koja je
pogodila Benksovu mrezu. Vahidin je bio jedan od junaka nezaboravne price. Vidjeli
smo veliku igru hrabrih momaka; vidjeli smo odvazne mladice u sudaru sa samouvjerenim
Englezima. Radost iz Firence prenijela se u sve nase domove, u sve nase gradove i sela.
Neka o toj prici govori covjek koji je u njoj bio direktni akter-Vahidin Musemic. Sjecam
se, kad smo dosli u Italiju na kratkotrajne pripreme za finalne borbe, u stampi smo
citali izjave engleskih reprezentativaca koji su govorili da dolaze po titulu i da
im je susret s jugoslovenskim reprezentativcima samo formalnost! Smatrali su te vrele
dane u Firenci kao priliku za turisticke dozivljaje, zelji bez muke da osvoje jos jedan
trofej. I kad god se sjetim tih dana, srce mi ustrepti od radosti i ponosa sto sam
bio jedan od jedanaest jugoslovenskih igraca koji su na travu bacili svjetskog prvaka.
Taj susret smo burno prezivljavali, prije, za vrijeme i poslije meca! Oka nismo sklopili
noc uoci okrsaja na stadionu Komunale. Sve vrijeme sam bio u drustvu sa Dzajicem. Nas
dvojica smo u reprezentaciji bili nerazdvojni tandem. I dok smo izlazili na teren,
predvodjeni kapitenom Fazlagicem, "Dzaja" i ja smo se dogovarali kako da
brzo prelazimo u kontra-napad. Bila je cudesna mirnoca u nasoj mladoj ekipi od trenutka
kada je sudija De Mendibil iz Spanije dao znak da velika utakmica pocne. Nasa ekipa
je bila mlada, ali hrabra. Gledao sam sa divljenjem kako se Holcer poigrava u nasem
sesnaestercu sa engleskim napadacima! I loptu im je kroz noge proturao! Nije nas plasilo
ni saznanje da cemo 85. minuta igrati prakticno sa deset fudbalera. Osim je gotovo
cijelu utakmicu, povrijedjen, statirao, a on je bio glavni kreator nase igre. Tada
nije bila dozvoljena zamjena fudbalera. Brojcano neravnopravna borba protekla je u
znaku Jugoslovena. Poslije povrede Osima (5. minut) u napadu smo bili samo Dzajic i
Ja! Englezi su pokusavali jakim tempom da sto prije rijese utakmicu. Svi njihovi napadi
razbijali su se pred nesalomivim zidom koji su cinili Holcer, Fazlagic, Pavlovic, Pantelic
i Paunovic. Bek Damjanovic je pomagao i napadu i odbrani. Imao je divan osjecaj za
lijepe lopte koje smo Dzajic i ja koristili. U finish-u utakmice ponestalo mi je snage.
Govorim "Dzaji" da tesko hodam, a on me hrabri i kaze da cemo ih pobjediti.
U njegovim ocima primjetio sam neku cudesnu sigurnost. Bio je hrabar! Susret se lagano
primicao zavrsetku, nas as je sve vise vjerovao da cemo svjetskog prvaka dobiti. Posljednjih
desetak minuta trazio je od mene da se vratim u dubinu prema nasem golu. Ja mu govorim
da sam iscrpljen, a on moli da izdrzim jos malo. U finish-u te drame nekako su se spontano
odlijepili nasi pratioci. Bobija Mura gotovo da nisam primjecivao! Newton se izgubio
negdje na sredini terena?! Kad je ostalo pet minuta do kraja utakmice, Dragan mi rece
da cemo im dati gol i kao munja otrca u kazneni prostor Engleza. A sve se odvijalo
kao na filmu: Pantelic je brzo i precizno dodao loptu Holceru, on je odmah pronasao
mene, a ja sam dugom loptom proigrao Dzajica. Dragan je velemajstorski u letu snaznim
udarcem pogodio Benksovu mrezu! Bio je to vrhunac jedne price koja je pocela mnogo
ranije nego sto je sudija De Mendibil poveo kapitene Fazlagica i Mura na centar igralista.
Bila je to moja najdraza pobjeda u fudbalskoj karijeri. To je najljepsa prica jedne
divne generacije majstora koje je sudija Dinst zaustavio u osvajanju evropskog vrha!
--------------------------------------------------------------------------------